Moja tri najveća straha su bila: strah od ronjenja, strah od vožnje automobila, strah od trudnoće i poroda. A ustvari to su strah od smrti, strah od promjene i strah od puštanja kontrole. Da li ste se zapitali što se krije iza vaših strahova?

Priznati samoj sebi ove strahove nije bilo nimalo jednostavno. Za neke je trebalo mnogo vremena samo da ih sebi priznam. Priznanje i prihvatanje za mene su bili prvi korak ka suočavanju i njihovom prevazilaženju.

Krenut ću od onog koji mi je bio najjednostavniji. Ja nisam voljela nikakve promjene. Uvijek sam tražila sigurnost i baš zato me je bilo strah prepuštanja u avanture koje nisu „pod mojom kontrolom“. U prevazilaženju ovog izazova uveliko su mi pomogla putovanja.

Prije 7 godina smo bili na proputovanju kroz Sri Lanku. I odlučili smo ići vlakom od Kandy do Elle. To je turistički vlak koji vozi jako sporo, otprilike nekih 6-7h. Vrlo živopisan i pun je turista. A mi nismo željeli propustiti tu avanturu. Otišli smo kupiti karte za vlak i tu su nas odmah poslali u neki, poslije će se uspostaviti turistički, ured. Nismo to odmah shvatili jer slabo pričaju engleski jezik pa smo mislili da se tu kupuju karte. Mi smo gospodinu koji tu radi rekli da želimo dvije karte i tu je počela priča. On je nama ponudio organizaciju puta, dao savjete da ne idemo sami, da će nam on dati vodiča koji će nas voziti od atrakcije do atrakcije jer nije sigurno ići sam. Priča je bila toliko uvjerljiva da je malo falilo da i pristanemo. Ipak, intuitivno sam odlučila da se ipak zahvalimo i da ćemo još malo razmisliti.

Toliko nas je preplašio da smo zaboravili i karte kupiti. 

Izašli smo zbunjeni i zabrinuti. 

Kako smo se polako odmicali od stanice shvatili smo da to jednostavno nije naš način putovanja. Moj način putovanja nikada nije bio da me netko vozi, da sam u rezortu, niti da me turističke agencije vode po nekom planu i programu. Osobno nemam ništa protiv takvog načina putovanja. Ali to nije za mene. Ja volim izazov solo istraživanja, upoznavanje sa ljudima koji tu žive, volim da osjetim različitosti, da učim od njih i donesem u svoj život lekciju koja će mi služiti. Volim da pratim svoj razum, svoju intuiciju i donosim odluke ali ne iz straha. 

Ipak, razgovor sa tim gospodinom nam je donio mnogo straha.

Slijedeće jutro nakon što su se emocije „slegle“ odlazimo kupiti karte. Šalju nas na šalter i nude opciju da platimo mnogo skuplje karte da bismo imali mjesto da sjedimo. Zahvalili smo se i odbili. Kupujemo obične karte i prihvatamo avanturu.

Naredni dan dolazimo na stanicu prepunu ljudi. Stiže vlak i ljudi kreću da ulaze ustvari da se guraju i preskaču jedni druge kako bi ušli u vlak.

Ljudi koji su platili karte skuplje kako bi imali mjesto ustvari imaju ljude koji utrčavaju u vlak i zauzimaju mjesto a potom čekaju te ljude da sjednu a oni izlaze iz vlaka. 

Ja odmah na početku izgubim Borisa. Ok, htjeli smo avanturu evo je odmah dođe.

U prepunom vagonu ne može stati ni igla. Uhvati me strah i mnogo misli; da li je ovo ipak bila loša odluka, osjećam i nesigurnost, sama sam u vagonu sa mnogo nepoznatih ljudi, stisnuti smo kao sardine u konzervi.  Prihvaćam emociju straha i nesigurnosti. Pošaljem poruku Borisu i pišem da je sve uredu. I tada donosim odluku da uživam u tome što imam. Imati očekivanje kako nešto treba izgledati i vezati se za to, znači uskratiti sebi mogućnost da ti bude još i bolje. 

Sagledala sam situaciju oko sebe i vidjela da smo svi poprilično zbunjeni. Umjesto da samu sebe sabotiram ili krivim da sam možda ipak trebala uzeti taksistu da me vozi donosim odluku da ne „hranim“ takve misli.

Prihvatim svoj strah i pitam sebe: da li i koliko vjerujem sebi?

Umjesto da boravim u mislima vratila sam se na disanje i sadašnji trenutak. U sadašnjem trenutku sve je uredu. Ako odlutam u prošlost i kažem sebi: joj trebali smo drugačije tada ostajem u žaljenju. A ako budem strepila što bi se sve moglo dogoditi- opet propuštam ovaj sadašnji trenutak. Ustvari jedini koji imam.

Posmatrala sam ljude oko sebe, zahvalila sam se što sam tu odmah kod vrata što znači da imam prostora i da sjednem na pod. Oko mene bila je ekipa turista iz Njemačke. Bila sam jedina djevojka u tom dijelu vagona i momci su mi napravili mjesto da sjednem na stepenice. Sjajno. 

Vrata vagona su bila otvorena jer vlak ide jako sporo. Na svakoj stanici ulazili su različiti ljudi koji su prodavali nešto. Ponuda je bila raznolika od voća i povrća preko torbi, šerpi do makazica i noktarica. Ono što mi je ostalo misterija jeste kako su ti ljudi prolazili kroz vagon u koji nije ni igla mogla stati sa svim tim stvarima. Ovakvu bogatu ponudu nisam nikada ranije vidjela. A vrhunac je bio kada nam je isjeckao mango sa noževima u zraku a mi smo strepili da taj nož koga ne zakači. A kada je sve prošlo uredno, kupili smo taj mango i okrijepili se. U vlaku je bila velika vrućina. Klime nije bilo nego su otvoreni prozori trebali da donesu dašak svježine.

Posmatranje svega što se dešava oko mene, umjesto razmišljanje o mislima koje se nisu ni dogodile, dovele su do postepenog opuštanja.

Odjednom mi pade na pamet da zamolim momke da me uslikaju. Ovaj trenutak želim ovjekovječiti i fotkom. Izašla sam i uhvatila se za vrata vagona. Toliko sam se smijala. Taj vjetar u kosi, osjećaj slobode i odluka da pronađem blagoslove umjesto da sebe sabotiram mislima (kako nismo trebali ići, kako brinem za Borisa, kako je sve grozno i kako 7h stojim u vlaku) je bio tako ljekovit. 

Zar bih stvarno propustila ovakvu avanturu?

A onda smo se svi slikali na vratima vagona. Kakvo iskustvo. Smjenjivali smo se na vratima vagona, izbacili bismo ruku ili nogu kako bismo dohvatili cvijet ili zid malog tunela kroz koji smo prolazili. U jednom trenutku sam pogledala i ulovila pogled ljudi koji su sjedili i neki su bili tako umorni, kao da su jedva čekali da stignu. A ja i ekipa oko mene se tako dobro zabavljala. Prošlo je 7h naše avanture u vlaku. U Elli smo svi izašli na stanici i pozdravili se kao da smo najrođeniji. Ostala sam stajati dok nisam ugledala Borisa. On je također imao sjajnu ekipu turista iz Rusije i uživao je. 

Izabrati avanturu znači odabrati i odgovornosti za sve ono što neće ići po planu ali i donijeti odluku da i tada mogu naći razloge za zahvalnost. Svaka situacija za mene je prilika da naučim još nešto o samoj sebi.

 U vlaku na relaciji Kandy-Ella krila se lekcija: prepuštanja kontrole i prisutnost u sadašnjem trenutku.

Najveći zagrljaj

Tanja