Unwritten
Večeras dok sam pažljivo slušala pjesmu Unwritten Natasha Bedingfield odlučila sam ono što već dugo odgađam: da pišem.
Nedavno sam bila na završnom modulu škole osobnog razvoja u društvu sjajnih ljudi koji mijenjajući sebe mijenjaju svijet na bolje.
Priča počinje malo ranije... godinu dana prije a možda i dvije. Te 2023. godine sam donijela odluku da upišem Školu osobnog razvoja i krajem siječnja 2024. godine sam trebala biti na završnom modulu.
Ali ipak nisam.
Sada sa sigurnošću mogu reći da nisam tada trebala biti. Mila je odlučila tako. Kada smo trebali krenuti na put moja djevojčila od godine dana nije htjela da sjedne u autosjedalicu iako smo putovali s njom ali tada, taj put nije htjela.
Ona je odlučila.
U prvi trenutak sam bila razočarana ali kako osluškujem sebe jako dugo vjerovala sam da ima neki razlog i da jednostavno ne trebam biti tu. Razumom to nisam mogla objasniti ali intuitivno sve mi je bilo jasno.
Nastavila sam dalje da ono što sam naučila u školi provedem u praksi. Uživala sam u procesu. Bilo je mnogo izazova te 2024. godine ali meni je svaki izazov drugo ime za priliku. Priliku da tuđe posuđeno znanje prenesem u praksu i da postane moje znanje i iskustvo. Priliku da smislim novo rješenje, priliku da uživam u procesu.
Krajem godine odlučila sam da se zahvalim svima koji su mi godinu učinili posebnom. Nekima sam se zahvalila čestitkom, nekima uživo a nekima mail-om. Zahvalnost me je odvela do poziva da dođem na navršni modul sa novom generacijom Škole osobnog razvoja.
Zahvalna sam sjajnim ljudima koji su mi ustupili ono najvrijednije: svoje vrijeme i pažnju jer sam dobila priliku da ja napravim jedno predavanje.
Ovog puta sve ide kako treba... idemo svi. Cijeli moj tim: Boris i Mila. Napravila sam plan putovanja i stižemo na imanje Kezele. Intuitivno osjećam da trebam biti tu baš sa tim ljudima. Ali unutarnji osjećaj prate i znakovi izvana. Tu večer izvlačimo tombolu i ja izvučem poklon predivne Maje i unutra znak. Knjiga, putopis „Camino“ koju je napisala kolegica magistra farmacije Biljana Fundak. Nisam mogla vjerovati ili ipak jesam.
Meni koja se već godinama nakanjujem ili možda sabotiram da krenem pisati putopis stiže takav znak.
Znak da je moguće i da je vrijeme.
Imam mnogo napisanih bilježnica upravo sa putovanja koja čekaju da odlučim, da se ohrabrim, da krenem. Od Madeire preko Gruzije, Armenije do Sri Lanke i Indonezije. Toliko avantura, neočekivanih situacija i sjajnih ljudi koje sam tom prilikom srela. Toliko nekih mojih uvida i zaključaka. A sve to je samo potvrdilo da me svako iskustvo oblikuje, da na svako putovanje ode jedna Tanja a vrati se neka druga. Bogatija za neka nova iskustva.
Putovanja su moja strast.
Ali nije samo moj cilj posjetiti novu državu, ja i na život gledam kao na putovanje.
Dolazak na odredište nije moj cilj, uživanje u cijelom procesu jeste.
Kada pogledam život... što bi bio cilj? Kad ostvarimo jedan cilj bit će neki novi. Kada posjetim jednu državu onda će cilj biti neka druga?
Moj cilj je:
· uživati u cijelom procesu,
· osjetiti kako se osjećam na tom putu,
· istražiti samu sebe tokom putovanja,
· naučiti nešto novo o sebi,
· uočiti neke obrasce, imati novo iskustvo, donijeti neki zaključak koji će mi služiti,
· upoznati ljude koji su odrasli i žive u nekom drugačijem okruženju od mene,
· pomjeriti granice,
· prihvatiti različitosti i pronaći sličnosti.
A toliko imamo sličnosti. Svi težimo jednostavnosti, zagrljaju, podršci, ljubavi. Imamo slične izazove i iskustva.
Putovala sam sama, putovala sam sa prijateljima potom sa partnerom. Ono što me je mnogo nerviralo jeste uvjerenje judi kako se ne može ili je teško i naporno putovati sa djecom. Od kada imam Milu propitujem ovo uvjerenje većine ljudi u mojoj okolini.
Za ove dvije godine od kada je dio našeg tima stigli smo do Calgary-a, Malage, Valencije, Ženeve, i mnogo odlazaka na more i gradova po Bosni i Hercegovini... Drugačije je, traži novi pristup, drugačiju organizaciju a za nagradu gledam kako mali čovjek istražuje, učimo zajedno i ja o sebi, i o njoj i o nama kao timu. Imam iskustvo različitih varijanti putovanja ali za ova putovanja sa djecom sam posebno zahvalna.
I zato neka ovo bude početak... da krenem... uprkos osjećaju ili možda zajedno sa mišlju kako nemam što napisati, kako ja nisam pisac, kako je to sve već netko napisao puno boje i ljepše od mene...
A možda još netko kao ja misli da je sve već rečeno... ja vjerujem da i jeste ali na moj način sigurno nije.
Ili možda na tvoj također nije.
I zato neka ovo bude početak jednog putopisa...
Dobro mi došli, udobno se smjestite jer polijećemo. J
„Feel the rain on your skin
No one else can feel it for you
Only you can let it in
No one else, no one else
Can speak the words on your lips
Drench yourself in words unspoken
Live your life with arms wide open
Today is where your book begins.“
- Natasha Bedingfield
Najveći zagrljaj,