Dozvola za izlazak iz poznate zone
It all begins with an idea.
Ako su me nečemu učila putovanja onda je to izlazak iz sigurne zone i jačanje povjerenja u samu sebe. Ovo je prva u mini ciklusu priča na ovu temu:
Bio je to kraj kolovoza 2019-e godine kada smo Boris i ja otišli u posjetu njegovom bratu u Piran. Kraj ljeta, plaže bez gužve bile su mi pozivnica da se jedno jutro prije izlaska sunca zaputim na plažu.
Tog ljetnog jutra sam željela da uradim meditaciju na plaži i da na taj način dočekam izlazak sunca. Našla sam mjesto, stavila svoj peškir i polako krenula sa vježbama disanja. Ali ubrzo sam primjetila brojne misli kao što su: ma šta će ti to, što će netko misliti ako te vidi, ovdje nije sigurno... misli su se samo redale i već sam bila na korak da odustanem. Te misli je ubrzo prekinuo zvuk koraka i otvorila sam oči. Ugledala sam ženu kako prolazi pored mene. Ostavila je peškir i skinula se potpuno naga, i bez obaziranja na mene, ušla je u more.
Prekinula sam sa meditacijom i posmatrala što se upravo pored mene desilo. Dok sam posmatrala kako pliva i udaljava se od obale shvatila sam da mi je dala odgovor na pitanja koja nisam ni stigla postaviti od hrpe misli. Bila je tako autentična i svoja. Uživala je u jutarnjem kupanju, u hladnoj vodi, u slobodi dok sam se ja mučila sa mislima. Nije me ni pogledala već je uradila ono zbog čega je došla. Njena autentičnost da bude i uradi ono što joj u tom trenutku treba je i mene oslobodilo i dalo dozvolu da i ja nastavim sa onim zbog čega sam i došla. Njen postupak je „ugrozio“ sve moje misli koje su me sprečavale da i ja uradim nešto po prvi put.
Za mene je to bio onaj AHA momenat.
Nastavila sam sa svojom meditacijom i disanjem, opušteno i bez straha što će netko reći. Osjetila sam olakšanje, mir, slobodu.
Spoznaja da nisam bitna me je oslobodila. Ne misli nitko o meni nego o samom sebi. Ako netko i misli o tome što ja radim onda nepotrebno troši svoju energiju i dragocijeno vrijeme. Koga je briga što jedna Tanja sjedi na plaži prije svitanja i zatvorenih očiju osluškuje svoj dah. Nakom te spoznaje uradila sam meditaciju a potom sam ostala sjediti na plaži i uživati u svim nijansama neba. U igri svjetla i tame. U suncu koje je polako izranjalo iz mora i svim nijansama crvene, narančaste i žute boje. Uživala sam u zvuku ptičica i u slobodi koju sam sebi dozvolila.
Uživala sam u svojoj hrabrosti da budem ono tko jesam. Uživala sam u zahvalnosti prema toj ženi što je bila ono tko jeste i svojim primjerom pomogla da i ja to budem.
Poslije toga posmatrala sam svoje misli i emocije svaki puta kada bih uradila nešto po prvi put. Pratila sam kako se osjećam. Primjetila sam da ponekad očekujem neku veliku promjenu ali nisam za to spremna, ne poznajem samu sebe i proces kroz koji moram proći dok idem ka promjeni. I zato je tako dobro vježbati svaki dan kroz male primjere. Posmatrala sam svoje obrasce kroz dan:
· Naručivanje istog jela u restoranu. Tipa pouzdano znam da je to jelo (kolač, kava, salata... štogod) odlično i više ne želim probati ostalo da se ne razočaram. E tu sam vježbala tako da bih testirala različite okuse i posmatrala svoje misli. Najgore što mi se može desiti jeste da to nije to. Pa što?
· Izlazak iz sigurne-poznate zone sam vježbala tako što bih birala drugačije puteve da dođem iz točke A u točku B. Zašto da uvijek idem istim putem? Daj da vidim kako ću se osjećati ako umjesto autom dođem vlakom?
Kasnije sam se ohrabrila pa sam krenula da umjesto detaljno osmišljenog putovanja i jasnih ruta organiziram putovanje u kojem samo imam kartu a plan puta kreiram kad dođem na početnu točku.
Upoznala sam se sa emocijom nelagode i straha, zagrlila bi ih i donijela odluku da to uradim zajedno sa strahom i nelagodom. Dok sam ranije čekala da se oslobodim straha. Naučila sam da me strah napusti tek kada prođem i dozvolim to iskustvo koje me plaši. Polako, u svom ritmu , kada sam spremna ali korak po korak ka pomjeni.
Sve se to razvijalo polako. I zato ne smijemo zaboraviti važnost i snagu malih koraka.
Promjena je promjena. Bila ona velika ili mala mi prolazimo kroz određeni ciklus svojih emocija. I zato ako te zove neka promjena kreni polako, probaj, igraj se, testiraj. Daj sebi dozvolu da se igraš jer promjena kreće od nas.
Svi mi mislimo na sebe i nema nitko vremena da se bavi sa nama i zašto da nas sputava što će netko misliti ili reći.
Od prepoznavanja straha i nelagode preko odluke da to ipak uradim zajedno sa strahom i nelagodom do osjećaja slobode i jačanja samopouzdanja u samu sebe. Na kraju uvijek sebe pitam:
Mogu li zamisliti da nemam ovo iskustvo?
Vjerujem li u sebe?
I zato pitaj sebe o čemu sanjaš sada i što je to što te sprečava da učiniš nešto po prvi put? Učini najmanji korak ka promjeni i uživaj u osjećaju slobode .
Tanja
Putovanje zvano majčinstvo
It all begins with an idea.
Ovog jutra sam htjela pisati o putovanju ali ipak osjećaj je bio na strani pisanja o putovanju zvano majčinstvo. To je sada postao neodvojiv dio za mene. Mogu ih slobodno povezati jer lekcije i spoznaje o meni koje su mi donijela putovanja ustvari sam testirala kroz putovanje zvano majčinstvo.
Jučer je bio vrlo izazovan dan za malog čovječuljka. Jutro teško za ustajanje a kada smo krenuli da se spremimo za van uslijedilo je mnogo plakanja i suza. Naime, nije htjela otkopčati čizmice i i zbog toga ih nije mogla obuti a to je izazvalo dodatnu ljutnju i nervozicu. Uslijedilo je plakanje, valjanje po podu, suze kao grašci.
Posmatrala sam je i mirno upitala da li želi pomoć. Uslijedilo je jače plakanje i odbijanje pomoći i to sam prihvatila. Mirno sam sjedila i posmatrala svoje misli dok sam čekala trenutak da učinim nešto za nju. Ustvari već sam činila mnogo za nju, dala sam joj prostor da izrazi svoje emocije kao i osjećaj sigurnosti. Nisam je osuđivala, podizala ton, nudila rješenje.
Dok sam je gledala sjetila sam se trenutaka kada bih ja nešto pokušavala uraditi na jedan način ali nije išlo. I kada bi mi netko pokazao drugi način mene bi to iznerviralo i onda bih nastavljala raditi na svoj način koji ne donosi rezultate kakve bih željela umjesto da probam drugačije. Te situacije su me nasmijale jer svi se mi nekada tako ponašamo, mislimo da smo odrasli a ustvari nam ponašanje bude na nivou djeteta. I to djeteta u tantrumu, preplavljenog emocijama.
Dok sam mirno sjedila i posmatrala je uspjela sam uloviti pogled na kojem sam vidjela da bi sada prihvatila zagrljaj. Polako se umirila i primjetila sam da me čuje, otkopčala je čizmice, obule smo se i krenule.
Vani smo šetale i tražile mace, gledale bagere, spuštale se niz tobogan kada nas je uhvatio pljusak. Bile su dovoljne tri kapi i potpuno si mokar. To nas je dodatno nasmijalo, sakrile smo se ispod drveta da manje pokisnemo uz pjesmicu:
„Kiša, kiša smoči miša,
smočila mu rep i brk,
brzo mišu sad u trk.“
Odmah je ugledala baricu i uskočila u čizmicama koje nisu za baricu ali gušti su gušti. Svakako ćemo kući po ovakvom pljusku šetnja nije moguća. Moj fokus je da joj prenesem, sukladno njenim godinama, da svaka odluka znači pruzeti odgovornost za njen ishod. Umočiti noge u vodu znači da ćemo morati u kuću jer mokrih nogu ne možemo hodati po ovom vremenu. Razumijem da nije mogla čekati da odemo po kišnu opremu ali ok, onda idemo kući. Poslije opet možemo vani kada se obućemo u skladu sa vremenom. Prihvatila je.
Sjećam se vlastitog nestrpljenja kada smo rodica i ja dobile nove a iste spavaćice. Mama i tetka su ih morale odmah oprati a mi smo ih sušili peglom i fenom da ih možemo obući istu večer. J
Kod kuće smo pravile kiflice. Mnogo kućanskog posla koje obavim bi mi bilo lakše uraditi kada sam sama. Sat-dva i to je to. Ali kada sam razmislila o tome nekako taj način više mi nije imao smisla. Mnogo više smisla mi je imalo uključiti malog čovječuljka u tim, u ekipu. I kada se jede i kada se priprema i kada se rasklanja. Prilagoditi rad njenim mogućnostima i posmatrati samu sebe.
Prvi put kada sam ritam rada prilagodila njoj suočila sam se sa vlastitim mislima: joj ovo si mogla sama brže, evo sad ćemo imati više posla jer se prosulo (brašno, ulje, šećer...), gle uflekala se...
I misli su se redale ali tada sam sebe pitala: što je meni zaista važno, zašto mora sve onako kako sam ja navikla da radim, i kako mogu sada u ovom trenutku da uživam?
E tada su također krenule ideje: hej pa ja sam njen prvi učitelj, možemo prelaziti namirnice, mogu joj ispričati o svakoj koju koristimo, mogu je gledati dok probava da li joj se sviđa ili ne, mogu pratiti kako postaje sve spretnija dok miješa, koristi drveni nož itd.
Koliko blagoslova koje sam mogla propustiti samo zato što ću ja to brže i spretnije. Zbog toga što tako radim već godinama na uobičajen način. Mnogo je zabavnije u dvoje.
Pa i kada je prosula vodu u kuhinji i uskočila u štramplama da gazi po njoj, obje smo se smijale i zaključile da je improviziranu baricu pošteno izgazila.
Putovanja su me učila o meni, kako prihvatam promjene, kako se nosim sa različitosti, kako da dozvolim sebi trenutak tišine prije nego reagiram. Majčinstvo mi daje praktične primjere da sve ono što sam naučila ili što mislim da znam pokažem u praksi, na primjeru. Sve što naučimo bit će testirano a mali ljudi nam ustvari daju tu priliku da učimo, da testiramo i jačamo povjerenje u same sebe.
Iako nam se ponekad čini da nismo dobri roditelji, umjesto osjećaja krivice možemo se podsjetiti da je svaki dan nova prilika da nešto naučimo i uradimo bolje nego jučer.