Putovanje zvano majčinstvo
It all begins with an idea.
Make it stand out
Whatever it is, the way you tell your story online can make all the difference.
Ovog jutra sam htjela pisati o putovanju ali ipak osjećaj je bio na strani pisanja o putovanju zvano majčinstvo. To je sada postao neodvojiv dio za mene. Mogu ih slobodno povezati jer lekcije i spoznaje o meni koje su mi donijela putovanja ustvari sam testirala kroz putovanje zvano majčinstvo.
Jučer je bio vrlo izazovan dan za malog čovječuljka. Jutro teško za ustajanje a kada smo krenuli da se spremimo za van uslijedilo je mnogo plakanja i suza. Naime, nije htjela otkopčati čizmice i i zbog toga ih nije mogla obuti a to je izazvalo dodatnu ljutnju i nervozicu. Uslijedilo je plakanje, valjanje po podu, suze kao grašci.
Posmatrala sam je i mirno upitala da li želi pomoć. Uslijedilo je jače plakanje i odbijanje pomoći i to sam prihvatila. Mirno sam sjedila i posmatrala svoje misli dok sam čekala trenutak da učinim nešto za nju. Ustvari već sam činila mnogo za nju, dala sam joj prostor da izrazi svoje emocije kao i osjećaj sigurnosti. Nisam je osuđivala, podizala ton, nudila rješenje.
Dok sam je gledala sjetila sam se trenutaka kada bih ja nešto pokušavala uraditi na jedan način ali nije išlo. I kada bi mi netko pokazao drugi način mene bi to iznerviralo i onda bih nastavljala raditi na svoj način koji ne donosi rezultate kakve bih željela umjesto da probam drugačije. Te situacije su me nasmijale jer svi se mi nekada tako ponašamo, mislimo da smo odrasli a ustvari nam ponašanje bude na nivou djeteta. I to djeteta u tantrumu, preplavljenog emocijama.
Dok sam mirno sjedila i posmatrala je uspjela sam uloviti pogled na kojem sam vidjela da bi sada prihvatila zagrljaj. Polako se umirila i primjetila sam da me čuje, otkopčala je čizmice, obule smo se i krenule.
Vani smo šetale i tražile mace, gledale bagere, spuštale se niz tobogan kada nas je uhvatio pljusak. Bile su dovoljne tri kapi i potpuno si mokar. To nas je dodatno nasmijalo, sakrile smo se ispod drveta da manje pokisnemo uz pjesmicu:
„Kiša, kiša smoči miša,
smočila mu rep i brk,
brzo mišu sad u trk.“
Odmah je ugledala baricu i uskočila u čizmicama koje nisu za baricu ali gušti su gušti. Svakako ćemo kući po ovakvom pljusku šetnja nije moguća. Moj fokus je da joj prenesem, sukladno njenim godinama, da svaka odluka znači pruzeti odgovornost za njen ishod. Umočiti noge u vodu znači da ćemo morati u kuću jer mokrih nogu ne možemo hodati po ovom vremenu. Razumijem da nije mogla čekati da odemo po kišnu opremu ali ok, onda idemo kući. Poslije opet možemo vani kada se obućemo u skladu sa vremenom. Prihvatila je.
Sjećam se vlastitog nestrpljenja kada smo rodica i ja dobile nove a iste spavaćice. Mama i tetka su ih morale odmah oprati a mi smo ih sušili peglom i fenom da ih možemo obući istu večer. J
Kod kuće smo pravile kiflice. Mnogo kućanskog posla koje obavim bi mi bilo lakše uraditi kada sam sama. Sat-dva i to je to. Ali kada sam razmislila o tome nekako taj način više mi nije imao smisla. Mnogo više smisla mi je imalo uključiti malog čovječuljka u tim, u ekipu. I kada se jede i kada se priprema i kada se rasklanja. Prilagoditi rad njenim mogućnostima i posmatrati samu sebe.
Prvi put kada sam ritam rada prilagodila njoj suočila sam se sa vlastitim mislima: joj ovo si mogla sama brže, evo sad ćemo imati više posla jer se prosulo (brašno, ulje, šećer...), gle uflekala se...
I misli su se redale ali tada sam sebe pitala: što je meni zaista važno, zašto mora sve onako kako sam ja navikla da radim, i kako mogu sada u ovom trenutku da uživam?
E tada su također krenule ideje: hej pa ja sam njen prvi učitelj, možemo prelaziti namirnice, mogu joj ispričati o svakoj koju koristimo, mogu je gledati dok probava da li joj se sviđa ili ne, mogu pratiti kako postaje sve spretnija dok miješa, koristi drveni nož itd.
Koliko blagoslova koje sam mogla propustiti samo zato što ću ja to brže i spretnije. Zbog toga što tako radim već godinama na uobičajen način. Mnogo je zabavnije u dvoje.
Pa i kada je prosula vodu u kuhinji i uskočila u štramplama da gazi po njoj, obje smo se smijale i zaključile da je improviziranu baricu pošteno izgazila.
Putovanja su me učila o meni, kako prihvatam promjene, kako se nosim sa različitosti, kako da dozvolim sebi trenutak tišine prije nego reagiram. Majčinstvo mi daje praktične primjere da sve ono što sam naučila ili što mislim da znam pokažem u praksi, na primjeru. Sve što naučimo bit će testirano a mali ljudi nam ustvari daju tu priliku da učimo, da testiramo i jačamo povjerenje u same sebe.
Iako nam se ponekad čini da nismo dobri roditelji, umjesto osjećaja krivice možemo se podsjetiti da je svaki dan nova prilika da nešto naučimo i uradimo bolje nego jučer.