Ma koliko da su izazovne situacije uvijek ću naći način da se na tom putovanju i zabavim. Smisao za humor na vlastiti račun me ne napušta. Zašto mora uvijek ozbiljno, volim ubaciti i neku dozu lakoće i igre. Ma koliko bilo izazovno putovanje zvano Život ja ga ne mogu zamisliti bez osmijeha i radosti.

Mnogo sam željela posjetiti Hallstat. Moja prijeteljica Andrea i ja smo tražile način kako da ga konačno posjetimo. I 2019-e godine pojavila se prilika. Dok je ona bila na specijalizaciji u Zagreb ja sam naišla na jednodnevni izlet u Hallstat.

Prilika koja se ne propušta.

Kako sam se par mjeseci ranije udala odlučila sam da ću po dolasku u Zagreb promijeniti i dokumente. Petak ujutro pravo sa autobusne stanice zaputila sam se da „riješim“ papirologiju. Tog petka bila je velika gužva i skraćeno radno vrijeme za koje nisam znala, tako da sam samo uspjela promijeniti prezime na domovnici ali ne i izraditi novu putovnicu. U tom trenutku nisam vidjela nikakv problem računajući da putovnicu mogu i u Sarajevu izvaditi i bit će gotova za mjesec dana. Promjena na domovnici se čeka mnogo duže a toliko vremena nisam imala jer je naredno putovanje u Gruziju bilo za dva mjeseca.

I sve je bio uredu dok mi gospođa za šalterom nije rekla: sada vas više nema kao Tanja Marković. Odjednom mi se upalila lampica i shvatila sam što to znači: moji dokumenti su nevažeći a ja sutra idem na izlet u Hallstat a treba se i kući vratiti.

Momentalno sam pretrnula. Pratio me osjećaj krivice zbog vlastite gluposti i nerazmišljanja. Toliko smo čekali priliku da posjetimo to maleno, bajkoviti selo i sada ću to upropastiti. Što sada da kažem Andrei.

Odlučim sa gospođom podijeliti vlastitu glupost i govorim da sutra idem na izlet i objašnjavam situaciju. Ona mi govori da je to to i da povratka nema i daje mi nadu da zbog skraćenog vremena i kraja dana ta promjena u sustavu ne nastupi prije ponedjeljka. Preporučuje mi da odmah odem do najbliže policijske stanice kako bih to provjerila.

Trčeći sam otišla a sve u želji da čim prije dobijem informaciju što prije. Prilazim šalteru i objašnjavam situaciju te dajem putovnicu da provjerim vlastito ime ujedno se nadajući da ću čuti prezime: Marković. Gospođa me gleda u čudu i govori da se to u sustavu mijenja automatski ali nakon što je provjerila idalje sam bila pod starim prezimenom samo mi ne može reći do kada.

Vraćam se kući ljuta na samu sebe. Kako sam mogla pomisliti da ću sve završiti za jedan dan, zašto nisam provjerila ranije da rade skraćeno, što ću sada reći Andrei...

Po dolsku ispričam cijelu situaciju jer što je tu je, nemam nekog izbora. Nakon što sam podijelila situaciju sa Andreiom a potom i Borisom i nakon njihovog šoka počeli smo se smijati.

Donosimo odluku da sutra krenemo pa što bude. Nadamo se da će se sve u sustavu promijeniti tek u ponedjeljak. Osjećaj krivice sam polako napustila a umjesto njega uslijedile su šale na vlastiti račun.

Najprije nam je Andrea spremila duple sendviče, a na moje pitanje zašto uslijedio je odgovor: za slučaj da ostanemo na granici.

Boris mi se smijao do suza govoreći da je samnom uvijek neka avantura. A naredno jutro prije samog polaska poslao mi je poruku da me pita: Gdje to putuje gospođa Fricenšaft?

Na to sam ljubazno odgovorila: Ta ne putuje jer nema dokumente, u Hallstat ide gospodična Marković.

Po dolasku na mjesto okupljanja, sa duplim sendvičima u torbi turistički vodič nas je zamolio da provjerimo nekoliko stvari prije samog kretanja: da li smo ponijeli putovnicu te da li je važeća.

Ja sam Andrei šapnula kako imam i putovnicu a i vrijedi mi do 2022-e godine. Ali pošto nas nitko nije pitao da li je ime odgovarajuće to znači da je sve ok. Toliko smo se smijali tog jutra.

Pitala sam sebe čemu me uči ovo iskustvo?

Nakon što smo prošle granicu konačno smo se u potpunosti opustile.

Po dolasku uputile smo se u obilazak najstarijeg rudnika soli na svijetu. Povijest rudnika, vožnja originalnim drvenim vlakićem a potom i spust toboganom učinili su da zaboravimo na sav stres prije samog dolaska.

Šetnja uskim, krivudavim ulicama, šetnja uz jezero, štrudla od jabuke bila su nagrada za ovu avanturu. Avanturu koju smo zapamtili i o kojoj rado pričamo.

Sretno smo se vratili u Zagreb. Uspjela sam prije ponedjeljka da stignem i kući. Da li je zaista sustav koji sve radi automatski tog puta ipak „zakazao“ ili sam ja imala više sreće nego pameti- ostaje misterija.

Avantura koja mene uvijek podsjeti da se ne zaboravim igrati i radovati pa čak i onda kada zbog vlastitog nerazmišljanja napravim propust. Tada sam imala priliku vidjeti koliko samoj sebi ne praštam greške i kako sam svoj najveći kritičar. Od sebe sam uvijek očekivala perfekcionizam, detaljnu pripremu i da ništa ne prepuštam slučaju. A ipak se dogodilo? Pa što sada?

Ishod cijele situacije je mogao biti i drugačiji ali bila sam spremna da preuzmem odgovornost.

Ali nisam spremna da se ne zabavim pa i onda kada smatram da sam neke stvari mogla puno bolje učiniti.

Najveći zagrljaj

Tanja