Priča o pola naranče nastala je na Šri Lanci tokom vožnje lokalnim autobusom. Obožavam vožnje javnim prijevozom. To je najbolji način da se stupi u kontakt sa stanovnicima i da se upoznaš sa svim izazovima. Javni prijevoz na Sri Lanci je bio nešto potpuno novo. 

Nikada prije nisam vidjela da  autobus ne stane na stanici već samo uspori. Putnici „uskaču“ u autobus koji vozi polako. Ako si žena onda ti autobus malo više uspori u odnosu ako si muškarac. U oba slučaja ti kondukter pruži ruku iz autobusa kako bi ti pomogao da se ukrcaš. Autobusi su tako živopisni. Ukrašeni sa mnogo boja, oko volana bi se nalazili majmuni plišanci, hekleraj (ja sam mislila da toga izvan Bosne i Hercegovine nema), šareno cvijeće i kip Bude.

Prva vožnja autobusom je bila neplanirana. Nakon što smo pokisli kao miševi tokom posjete botaničkoj bašti u Kandy „uskočili“ smo u autobus. Unutra nas je dočekao šareni ambijent, jarke boje, radio pojačan skoro na maksimum te vozač i kondukter koji pjevaju. Pjevanje na radnom mjestu mi nije nepoznato budući da su i mene pacijenti znali “uloviti” kako pjevam dok npr. slažem lijekove. Odmah sam uhvatila plesni ritam i pronašla mjesto da sjednemo. „Kakva zabava u autobusu, ovo ne smijemo propustiti.“- pomislila sam i  od tada smo odlučili da ćemo se voziti isključivo javnim prijevozom.

Vrlo zanimljivo je da na autobusu nema natpisa kuda ide već kondukter na sav glas viče destinaciju. Ukoliko je upitanju početna stanica znalo je biti vrlo nezgodno zaključiti gdje ide koji autobus. Tada obično stoji nekoliko autobusa a iz svakog kondukter viče krajnju destinaciju. 

Klime naravno u autobusu nema a pored otvorenih prozora nije ni potrebna. Ukoliko postoji strah od promaje onda izbjegavati vožnju javnim prijevozom. U pojedinim autobusima smo uočili malene ventilatore ali teško da su mogli rashladiti autobus bez otvorenih prozora. Ventilatori dok rade imaju posaban zvuk koji smo mi nazvali  “tandrkanje” ali se riječima ne može dočarati. Jedno je sigurno čim vidiš ventilatore znaj da nema ništa od spavanja. 

Na stanicama sam primjetila ormariće sa knjigama tako da se putnici mogu poslužiti knjigom i iskoristiti vrijeme dok se voze a potom knjigu vratiti na nekoj od idućih stanica. 

Zabave u autobusu ne nedostaje pa smo se odlučili da autobusom idemo od Elle do Mirisse. Put je bio pun krivina i trajao je nekih 4-5h. Autobus je bio popunjen  da ni igla više nije mogla stati. Ulazimo u autobus zeleni sa crvenim ružama. Unutra četiri velika zvučnika i televizor. „Ovakvu vožnju ne smijemo propustiti“ - pomislila sam.

Čim smo krenuli na televizoru su nam pustili koncert vjerojatno neke njihove lokalne zvijezde. A u autobusmo smo svi plesali kako vozač svira, pardon vozi. Koreografija koju smo ponavljali bila je: lijevo na krivini, potom desno na krivini a onda svi poletimo naprijed kada vozač zakoči a ubrzo se vraćamo nazad u startne pozicije kao da nas nešto zalijepi za sjedište. U početku sam bila iznenađena ali sam se ubrzo prilagodila i odlučila zabaviti. 

Do mene je sjedio simpatični lokalac koji mi je svo vrijeme pokazivao kroz prozor i davao objašnjenje ukoliko bismo prošli pored neke znamenitosti, vodopada ili parka. A primjetila sam da se i on smije načinu vožnje a potom mi je objasnio da skoro svi vozači tako voze i da je to uobičajeno. Ubrzo je uslijedila pauza od nekih 10-ak minuta. 

Na pauzi imamo opciju da izađemo iz autobusa ili u autobus ulaze ljudi sa raznim ponudama od voća, preko torbi, posuđa, peciva, nožića i svega što ti ne bi palo na pamet da kupiš dok se voziš. 

Pauzu sam iskoristila da obratim pažnju na putnike. Za razliku od lokalaca koji uživaju u vožnji, turisti su imali zabrinuti izraz lica. Primjetila sam nekoliko turista iz Njemačke koji su se žalili kondukteru na način vožnje, na glazbu ali on je samo slegnuo ramenima i rekao da je jednostavno tako. Potom je dodao da se opuste i uživaju. Ali turisti su nastavili da negoduju jer su pauze preduge, autobus kasni. Kondukter više nije obraćao pažnju na njih jer je nastavio pjevati sa vozačem.  Ta situacija zaista može biti frustrirajuća ukoliko očekuješ da se svi prilagode tebi i tvom načinu života. Ali putovanja ti daju sjajnu priliku da se upoznaš sa drugačijim načinom života, drugim običajima i uvjerenjima.

Jedan od sjajnih primjera je upravo “promaja”. U drugim državama čak i ne postoji riječ za promaju a ako im pokušaš objasniti značenje opet te gledaju iznenađeno. Za njih je to samo način da se rashlade dok je to za većinu ljudi u našoj državi razlog za bol u leđima, uhu, oku, ukočenost itd.

Putovanja me uče i koliko sam fleksibilna i spremna da se prepustim drugačijem načinu života bez osude. Takav način života mi se može sviđati ili ne ali mi daje priliku da upoznam neki dio sebe koji nisam znala prije. Ja sam tokom vožnje naučila da u svakoj situaciji mogu naći način da se zabavim i da mi bude lijepo. 

Kada uporedim javni prijevoz na Sri Lanci sa vlakovima i autobusima u Montreux u Švicarskoj, svi na vrijeme u sekundi stižu. Ali tamo su male šanse da ćemo vidjeti da  nepoznati ljudi pričaju ili da se smiju, svi su ozbiljni i poslovni. I baš sam razmišljala koliko je ovdje zabavno. 

Ali da bismo se zabavili moramo izaći iz vlastitih okvira kako nešto treba izgledati i upustiti se u avanturu upoznavanja. Prepustiti se povjerenju ali i vlastitoj mudrosti. 

Moje misli prekinuo je moj saputnik koji se vratio sa pauze. Prije samog izlaska iz autobusa primjetila sam da je izvadio iz ruksaka neke novčiće. Vratio se sa jednom narančom. Pažljivo ju je ogulio i uzeo sebi jednu polovicu a potom meni dao drugu polovicu naranče i dodao: ovo je za tebe, sve je ljepše kad se dijeli. 

Ja sam bila toliko dirnuta tim činom. Osoba koja me ne poznaje je skupila novčiće za naranču a potom ju je podijelila. U jednom trenutku sam primjetila i misli kao što su: joj da li da uzmem, što ako dobijem stomačnu virozu, možda da se samo zahvalim… ali intuitivno sam osjetila da je sve ok. 

Pustila sam misli i prepustila se intuiciji. Uzela sam polovicu, zahvalila se, nasmijala a onda sam otvorila  ruksak i pronašla keksiće pa smo ostatak puta grickali kao da smo na ekskurziji. Počastili smo cijeli autobus. Primjetila sam da su se i turisti opustili i prepustili atmosferi.  Male su šanse da ovakvu atmosferu imamo bilogdje drugo. mogli smo ostati fokusirani na buku, promaju, ludu vožnju, kašnjenje i duge pauze ili od svega ovoga napraviti ekskurziju i atmosferu za pamćenje. Ako lokalci uživaju u vožnji zašto ne bih i ja koja sam na putovanju? 

Luda vožnja se nastavila a mi smo nastavili sa komentarima da su uz otvorene prozore i vrata velike šanse da svi poispadamo iz autobusa prije stizanja na odredište.     

„Tko je imao kamenac u bubregu poslije ove vožnje vjerojatno ga više nema.“- dodao je Boris.

U plesnom ritmu i “dirigentsku palicu” našeg vozača stigosmo do odredišta Mirisse. Pozdravili smo se sa putnicima. A potom je svatko nastavio dalje. Mi se zaputismo prema tuk-tuku. 

Mene je idalje pratio osjećaj dijeljenja i koliko se sve množi onda kada se dijeli: ljubav, razumijevanje, znanje, zagrljaj, lijepa riječ, pola naranče… imamo samo onoliko koliko smo dali. Ali da bismo mogli dati drugima, najprije moramo dati sami sebi.

Za mene je ovo bilo jedno od najljepših iznenađenja koje sam dobila na putovanju: pola naranče i lekciju da je svaki dan prilika da kreiramo trenutke za pamćenje.

Najveći zagrljaj

Tanja