2019-e godine bili smo na našoj avanturi u Gruziji. “Što ćete tamo, što tamo ima za vidjeti?” - uslijedila su pitanja rodbine i prijatelja kada smo rekli koja je naša naredna destinacija. Na ovo putovanje smo išli mjesec dana nakon moje avanture iz Hallstata i svih peripetija sa putovnicom i novim prezimenom. Avantura je počela prije samog putovanja jer sam kartu kupila na svoje staro prezime. Po povratku iz Zagreba pisala sam mail aviokompaniji da li mogu promijeniti prezime na karti i na moje iznenađenje učinili su to bez ikakve doplate. Do Gruzijske avanture imala sam vremena da izvadim naš bosanskohercegovački pasoš. Viza za Gruziju mi nije bila potrebna pa smo opušteno krenuli.

Od pripreme za naša putovanje imamo stvari spakovane u ruksak, povratne karte i smještaj za destinaciju u kojoj slijećemo a kasnije mi po svome kreiramo putovanje. Ovisno od toga što nam se dopadne i gdje bismo željeli duže ostati i više istražiti. Tako smo spontano odlučili da obiđemo Armeniju i Yerevan.

Tbilisi i Yerevan su odlično povezani pa smo se mi odabrali noćni vlak. Vlak je kretao u 22h uvečer iz Tbilisi i oko 8h ujutro bismo trebali biti u Yerevanu. Cijene javnog prijevoza su bile vrlo povoljne pa smo htjeli da putujemo prvom klasom ali kako je bilo rasprodano mi smo preskočili drugu klasu i na iznenađenje gospođe na šalteru kupili karte za treću klasu.

Gospođa nas je još jednom pitala da li smo sigurni da nećemo u drugu klasu a potom je pokazala prstima broj tri kako bi se još jednom uvjerila u naš izbor.

Mi smo se nasmijali i potvrdili naš izbor jer je to značilo samo jedno: avanturu.

Od uputa koje smo dobili bilo je da u vlaku spavamo, da ćemo dobiti čistu posteljinu te da smo u trećoj klasi svi skupa i vagoni su svi otvoreni. Bili smo uzbuđeni pred polazak, kupili smo hranu i piće i stigli na vlak. Prije samog putovanja Boris mi je napomenuo da ga lupnem laktom ukoliko  bude hrkao kako ne bi smetao putnicima.

U vlaku su uglavnom sve bili lokalci ali bilo je i par turista. Na karti smo imali i brojeve pa smo odmah potražili naša sjedišta. Dok smo išli prema njima ugledali smo veliki, okrugli stol na kojem su putnici ostavljali hranu za cijelu treću klasu.

Smještaj u vagonu je bio kao krevet na sprat. Gornji krevet se izvlačio iz zida. Odmah sam rekla da ću ja na gornji krevet jer je taj bio manji i doslovno kao da ulazim u bunker. Sa mojih 164 cm trebala mi je i mala pomoć da se popnem. Vrlo brzo nam je kondukter donio i čistu i mirisnu posteljinu pa me je to opustilo. Namjestili smo krevete a onda se družili sa putnicima za „okruglim stolom“- čitaj stolom sa hranom i pićem. Negdje oko ponoći većina se putnika spremila za spavanje. Pranje zubi, piđame i svatko na svoj krevet. Preko puta nas bio je Armenac i Ruskinja. Nas dvije smo se smijale dok smo se penjale u naše „bunkere“. Krov je bio vrlo nisko pa smo morali voditi računa da odmah legnemo kako nam glava ne bi nastradala. Jeste da se ja za svoju ne brinem jer bosanska je.

Vrlo brzo putnici su zaspali pa se čulo i hrkanje sa raznih sjedišta. Ja sam uzela svoju bilježnicu kako bih zapisala neke detalje a moja susjeda Ruskinja je napustila svoj „bunker“. Uskoro sam primjetila i tiho šaputanje naših susjeda Armenca i Ruskinje. A potom sam čula i hrkanje koje je dolazilo ni manje ni više nego od Borisa. Bilo je glasno i ometalo je naše susjede u ugodnom čavrljanju. Kako sam bila fizički daleko da svog Borisa lupnem laktom kako bi se okrenuo na drugu stranu a i sami silazak iz „bunkera“ je bio komplikovan odlučila sam se za improvizaciju. Spustila sam svoju torbicu sa gornjeg sprata a potom zamahnula kako bih Borisa lupnula po ruci i dala znak da se okrene. Operacija je uspjela, Boris se okrenuo a susjedi su se ismijali mojoj ideji a potom nastavili sa čavrljanjem. Ubrzo sam i ja zaspala.

Negdje oko 2h ujutro bili smo na granici i kondukter nas je probudio kako bismo pokazali putne isprave. Ušla je granična policija u vlak u smeđim uniformama kao da su iz nekog prošlog stoljeća sa mašinom opasanom oko struka kojom su nas provjeravali. Čim su pregledali moje dokumente primjetila sam da nešto šapuću. Pitala sam se o čemu li se radi ali oni su nastavili gledati dalje. Na kraju su opet došli do mene i rekli da trebam krenuti sa njima.

Ništa mi nije bilo jasno. Kako je Boris odmah zaspao nakon kontrole ja sam ga opet probudila kako bih mu rekla da moram izaći sa policajcima. Boris je samo pospano klimnuo glavom i nastavio da spava. Shvatila sam da me nije razumio a ja nisam imala vremena da objašnjavam pa sam krenula sa policajcem.

Uskoro sam čula da netko trči kroz vlak.

Izgleda da je informacija ipak stigla do glave. – pomislila sam. Naravno, bio je to Boris. 

Policajci su ga u šoku gledali i pitali kuda je krenuo pa im je on objasnio da je moj suprug i da će samnom. Bilo mi je lakše zbog spoznaje da nisam sama.

Imala sam priliku da gledam ostale iznenađene putnike koji su me posmatrali kao da sam neki kriminalac. Po dolasku u stanicu pitali su me odakle sam i zašto nemam vizu?

Vizu, čekaj kakvu viza provjerila sam i ne treba mi, joj provjerila sam za Borisa i njegove dokumente a nisam za sebe, kako sam zaboravila to.- misli su se redale.

Pitala sam koje su mi opcije sada. Potom su mi rekli da nije problem i da vizu mogu tu napraviti. Što smo i uradili a onda su me ispratili u vlak i poželjeli sretan put. Oboje smo osjetili olakšanje.  Putnici su se idalje zgledali kada sam ušla u vlak ali vrlo brzo su našli novi fokus. Kod našeg susjeda Armenca su u prtljagu našli veću količinu magneta koju su mu zaplijenili a njemu napisali i neku kaznu. Ubrzo se i on vratio, ispraćem pogledima putnika, u vlak vidno tužan i baš nam je bilo žao.

Boris i ja smo se vratili na naša sjedišta i jedva smo čekali da prokomentiramo ove događaje. Sada već razbuđeni nastavili smo i sa šalom.

„Znaš šta, meni se ovakva neodgovornost prije nije događala ali evo otkad sam postala Tanja Fricenšaft evo već dva puta. Šta misliš da ja vratim svoje prezime?“ –pitala sam.

On se smijao i dodao: “Evo vidiš kako je meni, ja uvijek nešto zaboravim ali tek sada vidim da je možda do prezimena.“

Ipak, odlučila sam dati novom prezimenu još jednu šansu pa kako se ovakvo što više nije ponavljalo zaključila sam da je samo bilo do adaptacije kao i da Boris zaboravlja jer je jednostavno takav.

Zaspala sam opušteno i imala osjećaj kao da sam na brodu. Kao da se krevet na sprat ljuljuškao dok je vlak išao prema Yerevanu. Još jedna avantura u mojoj uspomeni i oni začuđeni izrazi lica putnika dok me policija vodi ostali su mi u sjećanju za sva vremena.

Najveći zagrljaj

Tanja